Oliver Tvist PDF  | Štampaj |  E-pošta
Wednesday, 16 November 2005
ImageNakon što je za prethodno ostvarenje «Pijanista» dobio prestižne nagrade, kao što su Oskar i Zlatna palma u Kanu, Roman Polanski se odlučuje ovoga puta na pravi filmski klasik, «Olivera Tvista», po delu Čarlsa Dikensa. Prvi film ovog reditelja, snimljen 1962. godine bio je «Nož na vodi», a nakon njega nižu se mnogi naslovi koji će postati kultni, poput filmova «Bal vampira», «Rozmerina beba», «Kineska četvrt», «Gorki mesec», «Deveta kapija»...

«Oliver Tvist» jeste već dobro poznata priča o siročetu, koji nakon veoma loših uslova i torture u domu, beži u London XIX veka. U tom opisu, zapravo slikanju atmosfere, ljudi, odnosa, vrednosti koje vladaju, Polanski je savršen, precizan i detaljan. Zato pak često imamo utisak odugovlačenja, sporog ritma kojim film ide. No, ukoliko se to posmatra u skladu sa svojom funkcijom, ono dobija smisao. Okarakterisan kao porodična drama, film skreće pažnju, pogotovo mlađoj publici, na red vrednosti u društvu, na uklapanja i na vaspitanje, koje očito nekad potiče od nas samih, a ne kao posledica roditeljskog staranja. Kao pravi primer za to služi nam Oliver Tvist, koga odlično tumači Barni Klark (Barney Clark). Ovaj dečak već neko vreme glumi u skromnijim filmskim poduhvatima, kao i u nekim televizijskim serijama.

Slika lošeg društva, koje ga prvo prihvata po njegovom dolasku u velegrad je na momente simpatična, na momente tragična. Njegovo uklapanje u najrazličitija okruženja, marljivost, pokornost, dobrota, ali i bunt prema ugnjetavanju, zlu, odličan su obrazac ponašanja u ma kom dobu i društvu. Slično, kao u «Pijanisti», on prikazuje pojedinca ugroženog objektivnim stvarima, koji ne pristaje na kompromise, zapravo želi sebi bolje, čak i u situacijama koje deluju potpuno bezizlazne! Upravo nas snaga njihovog karaktera dovodi do saosećanja, ali ne onog bljutavog, već sa merom. Postajemo svesni njihove veličine, osećamo bes prema njihovoj nemilosrdnoj stvarnosti, ali verujemo u njihova ubeđenja i žrtve.

Film je zato mračan, tmuran, bez mnogo boja, muzike... Kostimi i scenografija su autentični i oni u mnogome doprinose postizanju atmosfere. Glumci su takođe očito pažljivo odabrani, pa kao u renesansnim pozorištima postoje fizičke prepoznatljivosti negativaca i pozitivaca. Dijalozi nisu toliko primetni, koliko je stavljen akcenat na radnju, koja se često prati do detalja, od početka, do kraja. Zato se i postiže poistovećivanje u nekim momentima, tako da možete i sami osetiti dečakovu glad, strah, hladnoću, bol...
 

Nakon mnogobrojnih prepreka, iskušenja, psihičkih i fizičkih zlostavljanja, dečaku će kraj filma pružiti šansu, za pravim mestom u društvu, koje mu nesumnjivo pripada. Iako će se film srećno završiti, očito uspela režija ostaviće određeni utisak teskobe i nakon filma. Iz tog razloga će mišljenja oko ovog filma verovatno biti podeljena, neko prosto neće biti spreman da iz bioskopa izađe potišten i sumoran. Zato treba biti pripremljen za Polanskog.

 

Biljana Nikolć© Kontra

 
< Prethodno   Sledeće >

Dodajte nas!

Add to Google

Add to My Yahoo!
Advertisement
Advertisement