Ovogodišnji Dis-patch festival predstavlja veliki iskorak u odnosu na prethodna dva, kako u pogledu raznovrsnosti nastupa koje smo videli, tako i u medijskom proboju i posećenosti. Za četiri dana videli smo 15 nastupa podeljenih u žanrovske celine, a tu je bio i zanimljiv prateći program u vidu izložbe Dis-solutions kojom je predstavljena savremena zvučna i vizuelna francuska umetnost, kao i Dis-patch škola za manipulaciju novim medijima sa zaista eminentnim predavačima. No ovde ćemo se pozabaviti samo muzičkim delom ovogodišnjeg Dis-patcha, pa krenimo redom.
The Thrills su bitan rock bend. Evo za početak tri argumenta: 1. inspirisani su najboljim periodom rock muzike, a to su 60-te i 70-te i američkim “west coast zvukom” odnosno grupama kao što su The Beach Boys, The Band ili Gram Parsons; i ono što je mnogo bitnije tu svoju fascinaciju neartikulišu na štreberski način već iskreno, iz srca, sa puno talenta i u skladu sa vremenom; 2.Već posle dva albuma imaju barem pet gotovo savršenih rock pesama ; 3. ulepšali su “nekom” mnogo dana u dve tranzicione godine i bili prisutni tokom nekih bitnih događaja.
Tri Godine nakon Vespertine, Bjork se iz meteža svetske buke sklonila u herojsku atmosferu usamljenosti i načinila album sastavljen od glasova – Medulla. Uz pomoć i podršku grčkog i islandskog nacionalnog hora i ljudskih ritam mašina Rahzela i MC Dokake, Bjork je kreirala album mitske lepote i specifične atmosfere koju podgrevaju na nemim temama snimljeni instrumenti. Brehtovskom upotrebom jezika Godau nam je pokazao da jezik može da bude predmet filma. U postmodernoj relanosti zasnovanoj na membrani citata, reči su malaksale postajući Beketovim “ kapljicama tišine kroz tišinu ” . Na Medulli reči su često svedene na glas, a glas na jauk koji smelo udara debelim naslagama leda Islanda.
Svi koji su u subotu došli na koncert Pat Metheny-a i njegovog benda nisu se pokajali. Velika sala Sava centra bila je puna poklonika gitarskog jazz-a.
Nakon poslednjeg albuma sastava Gastr del Sol David Grubbs se okrenuo solo karijeri koja je krenula u dva pravca. Na svojoj etiketi Blue Chopsticks objavio je niz eksperimentalnih zvučnih radova sa imenima poput Luca Ferrarya i Tonya Conrada.
Svi se sećaju da su albumi "The First Album" Miss Kittin i Hacker-a i "Kittens & The Glitz" Felix Da Housecat-a napravili haos na muzičkoj sceni 2001. Kada su se negde u isto vreme i pojavili. "Frank Sinatra" i "Silver Screen Shower Scene" su numere koje su bile u glavama mnogih ljudi: klabera, radiofoničnih, avangardnih, ljubitelja popa,... ove numere su ćak uspele da neki naćin ožive neke od ideja panka kombinujući avangardu sa glamurom koliko god to paradoksalno zvučalo.
Na žalost, poslednje što ćemo ikad čuti od braće Hartnoll! Bar kako oni kažu. Za svoju etiketu Loopz izdali su svoj poslednji album pod naslovom The Blue Album. Transient je numera koja otvara album. Ambijentalno. Baš kao nekad. Acid Pants je numera kojom su Hartnoll-i verovatno planirali da na svojoj oproštanoj turneji sruše svaku binu gde budu radili.
Posle ponižavajuće lošeg albuma "Maladjusted" iz 1997, koji je popljuvan od strane kritike i publike, Morrissey se vraća na muzičku scenu posle sedam teških godina. Pomenuti album, veoma neugodna provlačenja po raznoraznim sudovima sa članovima benda “The Smiths” i nikakav odnos sa medijima (koji ga nikada nisu ni cenili, a ni on njih), doveli su do toga da se “loš dečko Mančesterske pop-rok scene” preseli u Los Angeles .
Glen Washington je jedan od najtalentovanijih reggae vokala današnjice. Kada Glen Washington vodi, drugi prate. Ovo takodje stoji i za druge savremene talente, Garnett Silk-a i Everton Blender-a, stapanje čistog i podrhtavajućeg dancehall-a sa dubokim roots-om, u pratnji sa najboljim muzičarima svog vremena.
...Walkie Talkie je sigurno najinteresantniji album od poslednja tri albuma Air-a. Zašto? Kako im se diskografija uvećava tako sve više odmiču od svog prvobitnog zvuka. Znači svaki sledeći album je sve interesantniji, ali sve užoj populacijiu ljudi.